Zdravstveni savjetnik - često postavljena pitanja

Što su cjepiva

Cjepiva su imunološki lijekovi. Živa cjepiva (atenuirana) - sadrže žive uzročnike zaraznih bolesti kojima je određenim postupcima smanjena sposobnost izazivanja bolesti ali su zadržali sposobnost umnažanja u stanicama i izazivanja imunološkog odgovora u cijepljene jedinke. Neživa cjepiva (inaktivirana) - sadrže cijele umrtvljene mikroorganizme ili njihove sastavne dijelove koji se ne mogu umnažati i koji sami ne izazivaju bolest ali potiču imunološki odgovor. Proteinska subjedinična cjepiva - sadrže proteinske fragmente virusa važne za stvaranje zaštitnog imuniteta, a ne cijele čestice virusa. Rekombinantna cjepiva su subjedinična cjepiva dobivena tehnologijom rDNA. Peptidna cjepiva - sadrže peptide (imunogene epitope) koji mogu izazvati jak imunološki odgovor unešena u organizam pomoću nosača ili adjuvansa. Cjepiva na osnovi nukleinskih kiselina - sadrže plazmidne DNA vektore (rjeđe RNA) koji kodiraju za antigen/antigene od interesa, antigen se eksprimira in situ i dolazi do stvaranja specifičnog imunološkog odgovora.

Zašto se trebamo cijepiti

Cjepivom unosimo u organizam antigene, koji izazivaju imunološki odgovor, koji rezultira stvaranjem zaštitnih protutijela. Upravo ta protutijela u slučaju kontakta s uzročnikom određene zarazne bolesti sprečavaju obolijevanje organizma ili čine da je bolest, koja se može razviti, znatno blažeg karaktera. Krajnji cilj cijepljenja je eradikacija pojedinih zaraznih bolesti. Cjepiva mogu pružati zaštitu protiv uzročnika jedne zarazne bolesti (monovalentna) ili protiv uzročnika više zaraznih bolesti (polivalentna ili kombinirana). Cijepljenje je najveći medicinski uspjeh 20. stoljeća i cijepljenjem je spašeno više života nego bilo kojom drugom medicinskom intervencijom u povijesti.

Tko donosi Program cijepljenja u Republici Hrvatskoj i koje su odgovornosti u lancu cijepljenja

Ministar nadležan za zdravstvo, na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, donosi Program cijepljenja. Nadzor nad provedbom Programa cijepljenja u domeni je Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Za samo cijepljenje odgovorni su cjepitelji, za nabavku cjepiva odgovoran je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, a za distribuciju cjepiva Imunološki zavod.

Da li je cijepljenje obavezno

Roditelji u zanemarivom broju slučajeva odbijaju cijepiti dijete. Tada su, prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, liječnici dužni roditelja prijaviti Sanitarnoj inspekciji. Temeljem odredbe čl. 77. gornjeg Zakona, kazna iznosi 2.000 kn za roditelja, odnosno skrbnika, koji ne izvrši imunizaciju protiv bolesti utvrđenih Programom cijepljenja.

Zašto je važno cijepiti svu zdravu djecu

Važno da sva djeca budu procijepljena, jer je time posredno zaštićena cijela zajednica, posebno jedinke, koje nisu cijepljene zbog dobi ili zbog osnovne bolesti. Stopa procijepljenosti zajednice posebno dolazi do izražaja kod brzine ograničavanja širenja moguće epidemije.

Koji su temeljni zahtjevi za cjepiva i koliko ona štite od bolesti

Cjepiva moraju biti neškodljiva (sigurna) i učinkovita (imunogenična). Niti jedno cjepivo nema 100 %-tnu učinkovitost. Manja učinkovitost cjepiva može biti uzrokovana osnovnom bolešću organizma ili zbog trajnog korištenja određenih skupina lijekova koji suprimiraju imunološki sustav.

Kada se razvije imunitet nakon primljenog cjepiva

Uobičajeno se imunološki odgovor organizma javlja oko dva tjedna nakon cijepljenja. Neka cjepiva treba dati u nekoliko odvojenih doza radi postizanja boljeg i dugotrajnijeg imuniteta.

Koliko traje zaštita organizma nakon cijepljenja

Imunost postignuta cijepljenjem različitim cjepivima je različitog trajanja. Stoga se neka cjepiva daju u više odvojenih doza kroz određena vremenska razdoblja između njih. Doba kada dijete treba cijepiti određeno je iskustvom dobivenim na prirodno zaraženim jedinkama i prema imunološkom odgovoru cijepljenih u kliničkim ispitivanjima.

Kako postupiti u slučaju propuštanja pojedinog cijepljenja

U slučaju odgode ili kašnjenja cijepljenja prema Programu, treba ga prilagoditi svakom djetetu ili osobi pojedinačno. Najčešće se cijepljenje nastavlja tamo gdje je prekinuto i ne treba ponovno dati prethodne doze.

Može li cjepivo izazvati neželjene reakcije

Kao i svaki drugi lijek, cjepivo može izazvati neželjene reakcije. Kao i kod drugih lijekova, važna je prevaga korisnosti od cjepiva nad rizikom od razvoja bolesti protiv koje se cijepi. Nuspojave cjepiva su znatno blaže i rjeđe od komplikacija i smrtnosti bolesti protiv kojih se cijepi. Najčešće se mogu pojaviti blage lokalne reakcije: crvenilo, oteklina, otvrdnuće i bolna osjetljivost na mjestu iniciranja cjepiva. Najčešće sistemske (opće) reakcije su: vrućica, pospanost ili nemir, povraćanje. Nakon cijepljenja dijete treba nadzirati. U slučaju pojave temperature preko 40°C, poremećaja svijesti ili ravnoteže, opće slabosti, konvulzija (grčevi), promjena disanja ili rada srca, treba kontaktirati liječnika.

Kontraindikacije za cijepljenje

Prije cijepljenja liječnik treba uzeti detaljnu povijest bolesti i utvrditi postoji li kontraindikacija za cijepljenje. Odgađanje cijepljenja zbog nepostojanja medicinski opravdanog razloga ugrožava samo dijete, jer ono ostaje nezaštićeno od neke zarazne bolesti, ali i zajednicu, zbog toga što nije postignuta optimalna procijepljenost. Za svako određeno cjepivo postoje posebne kontraindikacije.

Mjesto primjene cjepiva - u mišić

Preporuka je da se djecu mlađu od 15 mjeseci cijepi oko 2 cm ispod granice gornje i srednje trećine natkoljenice. Stariju djecu, adolescente i odrasle osobe treba cijepiti u gornju trećinu nadlaktice pod kutom od 60-70° prema najvišoj točci ramena. Cjepivo primijenjeno u neodgovarajuće mjesto i/ili lošom tehnikom primjene, osim što može izazvati lokalnu reakciju na mjestu uboda, može se manje resorbirati i izazvati slabiji imunološki odgovor. Pri primjeni cjepiva u mišić nadlaktice, u predškolske i mlađe školske djece treba primijeniti iglu duljine 16 mm (23-25 G), za većinu adolescenata i odraslih treba primijeniti iglu duljine od 25 mm (23-25 G), a za vrlo pretile osobe može se koristiti igla duljine od 38 mm (21 G).

Mjesto primjene cjepiva – u kožu

Injekciju u kožu treba primijeniti izbjegavajući okolne kosti, krvne žile i živce. Najčešće se primjenjuje u nadlakticu pod kutom primjene od 30-45°, iglom ne dužom od 16 mm.

Tiomersal

Tiomersal je živin spoj a koristi se kao konzervans. Sadržan u višedoznim cjepivima omogućuje da se sve doze iz bočice ne moraju dati odjednom i mogu se propisano vrijeme nakon uzimanja prve doze čuvati na propisanoj temperaturi. Ne sadržava metil-živu koja izaziva toksične učinke u ljudi. Tiomersal sadržava etil živu koja se ne nakuplja u organizmu nego se metabolizira i uklanja iz tijela znatno brže od metil žive. Brojnim znanstvenim istraživanjima ispitivana je sigurnost primjene tiomersala i ne postoje dokazi o toksičnosti u djece ili odraslih, uključivši i trudnice. Tiomersal može izazvati alergijske reakcije na mjestu primjene nakon više od 48-72 sata nakon cijepljenja.

Adjuvansi u cjepivima

Adjuvansi su tvari koje pojačavaju djelotvornost cjepiva izazivajući pojačani imunološki odgovor organizma. U proizvodnji pojedinih cjepiva koriste se desetljećima. Svrha njihova korištenja jest smanjenje količine antigena virusa u dozi cjepiva i proizvodnja većeg broja doza, što je korisno u slučaju pandemija.

Što smatramo začetkom hrvatske vakcinologije

Godine 1791. je kirurg, dr. Ferdinand Hadvig, u Jastrebarskom proveo cijepljenje protiv velikih boginja. U to je vrijeme jedna od tri oboljele osobe podlegla toj bolesti. Dr. Hadvig je već tada uvidio važnost prevencije zdravih ljudi tako što je cijepio sve osobe koje nisu bile preboljele velike boginje. Za djecu je tražio suglasnost majki te im je davao savjete o prevenciji i upute o cijepljenju. Malo je poznato da je dr.Hadvig to učinio pet godina prije Edwarda Jennera u Engleskoj, kojeg u Europi smatraju “ocem vakcinologije“.

Zarazne bolesti protiv kojih cijepimo u Republici Hrvatskoj

Zahvaljujući korištenju visoko imunogeničnog cjepiva i širokom cjepnom obuhvatu stanovništva, u Hrvatskoj su gotovo potpuno eliminirane ospice, rubela i zaušnjaci. U zadnjih desetak godina prijavljeno je manje od deset slučajeva ospica i rubele godišnje. Izuzetak su bile manje epidemije rubele u Dubrovniku 2007. godine i u proljeće 2008. godine. Genotip virusa, koji je bio izoliran od oboljelih, nije nikada prije bio prisutan u Hrvatskoj, što ukazuje da se je radilo o epidemijama uzrokovanih unosom iz drugih zemalja. Kratak tijek tih epidemija pokazao je da je imunitet zajednice bio visok.
Prije uvođenja cijepljenja protiv zaušnjaka, on je bio glavni uzročnik gluhoće u djece s pojavnošću 1 u 20 000 oboljelih.

Zadnji slučaj divljeg (prirodnog) poliomijelitisa u Hrvatskoj zabilježen je 1989. godine.

Tetanus se javlja vrlo rijetko, uglavnom nakon ozljeda starijih osoba, koje su, mahom, bile uredno procijepljene, no od zadnje doze prošlo je više od 20 godina.

Hripavac se javlja u manje od 2% stanovništva. Naime, klica difterije prisutna je u ljudskom ždrijelu i može postati toksigena ako dođe pod utjecaj bakterijskog virusa, tzv. bakteriofaga.

Učestalost tuberkuloze je 219 slučajeva na 100.000 ljudi. Stopa bolesnih u Hrvatskoj manja je od europskog prosjeka s 40 bolesnika na 100.000 stanovnika, ali veća nego u zemljama s najboljim epidemiološkim stanjem s 10 bolesnika na 100.000 stanovnika.

Zato je cijepljenje i praćenje ovih bolesti potrebno nastaviti.

Zarazne bolesti protiv kojih cijepimo u svijetu

U Africi, u kojoj većina djece nema mogućnost cijepljenja, ospice svake godine odnesu na tisuće života. Sjetimo se nogometnog prvenstva 2008.g. kada su u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj izbile manje epidemije ospica zbog nedovoljne kolektivne procijepljenosti stanovništva prouzročene teorijama o bespredmetnosti cijepljenja.
Godine 2010.g. izbile su epidemije ospica i rubele u Vijetnamu, Ukrajini, Rusiji, Liberiji, Nigeriji, Sudanu, Pakistanu, Kanadi i Filipinima. U veljači 2011.g. potvrđeno je 20 slučajeva ospica u SAD-u. Od oboljelih je 17 ljudi putovalo u Dominikansku Republiku, Francusku, Indiju i Veliku Britaniju. Cijepljenje protiv rubele je posebno važno za necijepljene žene koje mogu zatrudnjeti, zbog ozbiljnog rizika za poremećaj intrauterinog zdravlja i života djeteta. Godine 2004. i 2005. izbile su epidemije rubele u Nizozemskoj (400 oboljelih) i u Kanadi (309 oboljelih). U Nizozemskoj su sve 32 oboljele trudnice bile ortodoksne protestantice, a njih 30 je odbilo cijepljenje iz religijskih uvjerenja.
Japan, koji ne vrši imunizaciju cjepivom protiv zaušnjaka, ima epidemiju sa učestalošću trajne gluhoće 1/1.000. U razdoblju od lipnja 2009.g. do siječnja 2010.g. je najmanje 1.500 ljudi u New Yorku oboljelo od zaušnjaka tijelom epidemije, koja je započela u dječjem ljetnom kampu. Prije toga, 2006.g. je epidemijom zaušnjaka bilo zahvaćeno 6.600 ljudi.
Godine 2009. je u Velikoj Britanji oboljelo od zaušnjaka 7.400 ljudi.

Godine 2007. Svjetske zdravstvene organizacija proglasila je Europsku regiju slobodnom od poliomijelitisa tj. dječje paralize. Polio nije iskorijenjen u cijelom svijetu pa se ne smije prestati cijepiti. Godine 2010. zabilježeni su slučajevi bolesti u Centralnoj Aziji, Kongu, Ruskoj Federaciji (184 oboljela sa 85 smrti) i Angoli.

U razdoblju od 1990.g. do 1993.g. se raspao centralizirani sustav cijepljenja bivšeg Sovjetskog Saveza, što je rezultiralo brojkom od 30.000 – 40.000 oboljelih od difterije. Epidemije difterije su izbijale 1994.g. u Tajlandu i 2003.g. u Afganistanu, a posljednje su nastale 2010.g., prva nakon katastrofalnog potresa i tsunamija u glavnom gradu Haitija i druga, manja na Javi.

Najveći broj novih slučajeva tuberkuloze zabilježen je u Indiji, Kini, Indoneziji, Južnoj Africi te Nigeriji. Svjetska zdravstvena organizacija postavila je zadatak da svi slučajevi tuberkuloze budu dijagnosticirani i liječeni. Nakon 2006.g. izražava se zabrinutost zbog rastućeg broja slučajeva bolesti koje su otporne na djelovanje više lijekova, kao i zbog često smrtonosne kombinacije tuberkuloze i zaraze HIV-om. Svjetska zdravstvena organizacija je objavila da se u nekim istočnoeuropskim zemljama zbog neprikladnog liječenja proširila pojava otporne tuberkuloze, do 14%. U Hrvatskoj je otpornost na lijekove oko 2%.